Rođena sam U Vukovaru 16.06.1980., gdje sam živjela i pohađala osnovnoškolsko obrazovanje sve do Domovinskog rata 91. godine, gdje sam u ratnim okolnostima izgubila oca, odlazim sa majkom i sestrom u progonstvo u Zagreb i tamo nastavljam svoje djetinjstvo i osnovnoškolsko obrazovanje nadalje od 6. Razreda OŠ Jabukovac Zagreb.
U Zagrebu sam završila srednju školu i upisujem fakultet Agronomskih znanosti gdje početkom 2007. god stječem diplomu diplomiranog inženjera poljoprivrede, vraćam se u svoj rođeni grad iz progonstva i počinjem radni odnos u Agrokoru.
Nakon udaje proljeće 2008 godine, dobivamo prvo dijete 2009 godine, koje nakon 2. godine života obolijeva od simptoma nespecificiranog autizma gdje zapravo počinjemo pravi put životne borbe, tek 2013. godine dobivaju dijagnozu autizma.
Uz borbu sa novonastalim uvjetima, neumornim svakodnevnim radom terapijama, prolazim i sama tečajeve edukacije kako bi pomogla svome djetetu u najbitnijem period rane intervencije. Život mi potpuno izmiče iz ruku 4 godine kasnije kada mi dijagnosticiraju tumor štitne žlijezde i po prvi puta više nemam snage nastaviti skrb za druge ni sebe.U tim teškim osobnim trenucima postajem još svjesnija poimanja nemoći, ne samostalnosti moga djeteta i činjenice da onog dana kad potpuno onemoćam on će ostati potpuno sam, nesamostalan izgubljen i vječno ovisan o tuđoj skrbi, skrbi koju mu ja neću moći pružati zauvijek.
Teškim postupkom liječenja, operacije i terapije, tek nakon nekoliko mjeseci ponovno se vraćam na svoje noge i odlučujem napustiti sve dosadašnje poslove koje sam vodila u tako velikoj tvrtki i posvećujem se osnivanju udruge djece s teškoćama u razvoju svoga grada Vukovara.
Do tada sam mnogobrojnim akcijama i osobnim angažmanom godinama sudjelovala u lokalnoj Udruzi grada Vukovara-Vukovarskih leptirići kao redovni i dotadašnji član kroz iniciranje posjet stručnjaka iz Londona, organiziranjem besplatnih radionica za roditelje, jednodnevne edukacije, proslavama svijet. Dana Autizma, vođenje kreativne radionice Udruge itd.
Nakon dugih godina sudjelovanja i pomaganja uviđam da je vrijeme za neki novi val akcija i pomoći roditeljima djece s teškoćama u razvoju svoje županije i osnivam u proljeće 2020. Udrugu u gradu Vukovaru –Tko se boji sutra još? koja će služiti na pomoć i podršku roditeljima djece s teškoćama u razvoja jer je taj dio najzanemareniji, psihološka pomoć takvim obiteljima je potpuno izostala, pomoć u prihvaćanju situacije tek dijagnosticiranih roditelja pa sve do kasnijih najvećih problema kada djeca izlaze iz sustava školstva a roditelji su sve stariji i nemoćniji.
Samo u ovoj godini dosada odradila sam 970 volonterskih sati a do kraja godine vjerujem da ću odraditi približno još 50% od tog broja.
Naime kao dugogodišnji voditelj udruge Tko se boji sutra još? Vukovar, točnije već četvrtu godinu sa dosada ni jednim isplaćenim honorarom. U potpuno volonterskom angažmanu dosada napisala sam preko 80 projektnih prijedloga sa 78% realizacijom za udrugu, nizom godina vodim dokumentaciju u uredima udruge i od kuće, arhivu dokumentacije, inventurne liste, evidenciju članstava udruge, knjigovodstvene poslove a sve u cilju olakšavanja vođenja dokumentacije u nedostatku financija udruge.
Organizirala sam i volonterske akcije i aktivnosti dosada sa preko 200 volontera sa usvojenim znanjima i vještinama menagmenta volontiranja. Kroz radionice i rad s djecom s teškoćama u razvoju organiziram i odrađujem volonterski radionice u prirodi i u zatvorenom.
Također dosada sam u volonterskom angažmanu treću godinu zaredom organizirala masivne vanjske blagdanske radionice za djecu redovnog razvoja osnovnoškolske i vrtićke dobi koje je posjetilo više od 250 djece te dobi. Također u kontinuiranom volonterskom angažmanu u nedostatku psihološke pomoći i podrške već četvrtu godinu za redom organiziram i odrađujem kreativne radionice za roditelje djece s teškoćama u razvoju svakoga tjedna.
Također pratim i radim na sve prisutnoj vidljivosti udruge kroz organizaciju i promoviranje u direktnom odnosu sa pojedincima zajednice podjelom letaka i radom na promoštandovima.
Već treću godinu zaredom svoj godišnji odmor iskorištavam u organizaciji i mjesečnom angažmanu osiguravanja financijske sigurnosti za akciju More je blizu kojom vodim kompletne obitelji udruge korisnika djece s teškoćama u razvoju na more osiguravajući im bezbrižne trenutke na moru, ponekima i prvi puta u životu.
U direktnom radu sa korisnicima djecom s teškoćama nominirana osjetim njihovu posebnu energiju, ljubav i doživljavam iste poput vlastite djece skrbeći o njima, vodeći ih na putovanja, izlete i aktivnosti koje ta djeca nisu nikada ranije doživjela u društvenoj izoliranosti.
Redovito održavam edukacije roditelja djece s teškoćama u razvoju u cilju osnaživanja istih i razmjene iskustava, individualne razgovore tek dijagnosticirane djece s teškoćama.
Organiziram i vodim kontinuiranu vidljivost i promociju aktivnosti udruge direktnim kontaktom sa lokalnom zajednicom i šire stoga kroz mrežu ljudi osonih prijatelja u gradu većina me prepoznaje kao trvdoglavu, upornu i borbenu osobu za naša malena čuda -djecu s teškoćama našeg grada.
U samo pola godine iz ruševine nekretnine koju smo kao udruga dobili na korištenje stvorila sam svojim korisnicima danas njih točno 130 njihov drugi dom, predivan prostor koji služi najranjivijima za terapije, druženja I individualni rad.
Oni su moja inspiracija, njihov osmijeh, njihove oči, njihov potencijal i sve ono što mogu je nazamislivo samo onda kada im dozvolimo da nas uče životu.
Oni su djeca koja mogu gotovo sve, puno je duži popis onoga što mogu od onoga što im teže ide.
A mi….
“Mi smo ovdje da im pružimo priliku da nam pokažu koliko toga mogu a ne koliko toga trebaju “