Struku stručnjacima, kažu mnogi. Da, mogli bismo konferencijski debatirati o osobnoj asistenciji danima, tjednima pa i mjesecima. Naravno da bismo došli do bitnih zaključaka. Ipak, kada je u pitanju važnost osobne asistencije, najbolje se obratiti onima na čije živote to direktno utječe – našim dragim korisnicima usluge i njihovim obiteljima. Tada možemo vidjeti što zaista znači jedna naizgled jednostavna socijalna usluga. „Dajte mi polugu i pomaknut ću svijet“, mudro je rekao Arhimed prije nekoliko tisućljeća. „Dajte im osobne asistente i promijenit ćete im živote“, kažemo mi danas.
Mnogi su mudraci smatrali da stvar možemo pojmiti jedino u odnosu na njezinu suprotnost. Ne možemo pojmiti dan ako ga ne usporedimo s noći. To ću učiniti i ja. Jednog sam utorka pozvala našeg dragog korisnika poludnevnog boravka kojeg ćemo osloviti prvim slovom imena – „A“. A nije bio sretan što ga zovem jer sam ga omela u crtanju njemu omiljenog stripa.
„Ajde, slobodno mi kažeš da sam naporna“, šaljivo sam mu dobacila.
„A… naporna si“, rekao je naš A., obgrlivši me jednom rukom oko ramena, a držeći mobitel u drugoj.
Kupila sam ga obećanjem nekih čokoladica koje imam u uredu pa je pristao pokloniti mi svoje vrijeme i odgovoriti na nekoliko pitanja. A. je trenutno u procesu dobivanja rješenja za korištenje usluge osobne asistencije. Međutim, još nema to iskustvo. „Kako ti trenutno izgleda dan? Od jutra do večeri?“, pitala sam i započela naš jutarnji razgovor.
„Pa… probudim se i ležim. Ako je mama doma, pojedem doručak. Onda ležim i na mobu sam. Odem u radni centar. Kada se vratim iz radnog centra, legnem. Možda pogledam neki film. Nekad. Većinu dana sam sam jer mama radi“, odgovara mi A., i dalje gledajući u mobitel. „Dobro. Što bi htio promijeniti? Ima li nekih aktivnosti koje bi volio raditi?“ – dodajem drugo pitanje.
„Pa… mislim. Htio bih da me netko odvede u kino. Ili ići u šetnju, nekada. Možda popiti kolu u nekom kafiću“ – odgovara on, sada gledajući u strop kao da pušta mašti da preuzme. „To je lijepo. I izvedivo. Nego, reci ti meni što misliš kako će ti se život promijeniti kada dobiješ osobnog asistenta? Što ćeš moći raditi što do sada nisi mogao?“ – dodatno testiram njegovu maštu. Nažalost, to je za sada samo mašta.
„Znam! Mogli bismo raditi animacije zajedno, da mi pomogne. Htio bih ići s njim nekamo van. Sara… mislim da ću imati frenda, a ne samo ove ljude online“ – prvi puta odgovara sa zvučnom dozom elana u glasu.
„Imat ćeš frenda, ne brini. A što misliš kako će to pomoći tvojoj mami?“ „Mislim… mislim da će se mama moći odmoriti“, govori A. s blagom melankolijom u glasu koja se miješa s olakšanjem.
„Ovo je zadnje, obećajem. Misliš li da će ti život biti bolji s osobnim asistentom?“ – prisežem na kraj svog napornog ponašanja.
„Da, jer ću imati prijatelja i moći ću se više baviti stvarima koje me zanimaju… te animacije koje mi dobro idu. Može mi i pomoći sa stvarima koje mi se ne daju kad sam sam… Ne da mi se slagati doručak i jesti ujutro. Kad mame nema, onda ne jedem ujutro. Ali… veselim se“, govori mi on, već se lagano dižući s fotelje i pružajući ruku prema čokoladicama. „Uzmi, uzmi“ – pružam mu čokolade.
„Uzet ću dvije“, govori on, otvara vrata od ureda i izlazi, ponovno vadeći mobitel iz džepa.
Sljedećih pola sata ja provodim u mašti, zamišljajući našeg A. u svim aktivnostima koje je naveo. S frendom.
Dan kasnije, u ured mi dolazi njegov kolega iz poludnevnog boravka, Š. Š. ima osobnog asistenta. Već s vrata mi viče što su sve radili ovaj tjedan. „Bili smo na bazenu! I na Jarunu! I danas idemo u kino! Vozili smo bicikle po gradu!“ – gotovo skakuće od sreće na mojim vratima.
Pokušam ustanoviti kada su bili na bazenu, kada na Jarunu, a kada su biciklirali. Neuspješno. Razina uzbuđenja je toliko visoka da se ne može sjetiti koji dan je bilo što, a inače pamti svaku sitnicu. Svaku.
Napokon, u mislima kažem samoj sebi i ne mogu sakriti osmijeh. Š. odskakuće dalje svojim poslom, usputno mi navodeći dodatnu listu aktivnosti koje će on i njegov asistent ispuniti. Razmišljam o njegovoj majci. Zadnji put kada sam je vidjela, bila je umorna, ali i dalje borbena. Uvijek borbena, nema izbora. Taj je zadnji put bio sastanak tijekom kojeg je upoznala asistenta. Odlučim joj se javiti i zaista je pitati kako bi opisala svoj život sada u odnosu na onaj prije. Život prije asistenta. Gospođa mi u roku petnaestak minuta odgovara i gotovo me ostavlja bez riječi. Tekst njezine poruke glasi:
Trenutak kad priznaš da kao roditelj više ne možeš sam i svom djetetu nisi više dovoljan, osobni asistent je kao ‘mali’ anđeo u kojem ne tražiš samo izvršeni posao nego i ljudsku potporu i potencijalno prijateljstvo za svoje dijete. Svakodnevna druženja, vožnje biciklom, odlazak na bazene i u kino postali su svakodnevni dio života mog 22-godišnjeg sina. Spoznaja da postoji osoba koja je voljna, a pritom uvijek nasmijana i raspoložena, provoditi slobodno vrijeme s njim je neprocjenjiva i za njega, ali i za mene. Ja sam dobila ‘napokon’ puno više vremena koje mogu posvetiti samoj sebi i suprugu, a moj sin je dobio novog prijatelja i mamu bez nervoze i napetosti.
Naše iskustvo s korisnicima pokazuje da je osobna asistencija puno više od usluge – ona postaje dio svakodnevnog života i neprocjenjiva podrška. Kao što je gospođa opisala, osobni asistenti nisu samo pomoćnici; oni su prijatelji i podrška za cijelu obitelj. A naš A.? Već sada vidim kako će se njegov svijet proširiti, kako će otkriti nove interese i aktivnosti, a njegova mama će se konačno moći posvetiti sebi, znajući da je A. u sigurnim rukama.
Kroz sve ove priče jasno je jedno – osobna asistencija je promjena nabolje, otvaranje novih mogućnosti i stvaranje novih veza. To nije samo socijalna usluga, već transformacija svakodnevnog života i odnosa unutar obitelji. U konačnici, osobni asistenti ne mijenjaju samo svakodnevicu naših korisnika, već i cjelokupno društvo.
Kada sljedeći put čujemo frazu „struku stručnjacima“, sjetimo se da su naši stručnjaci zapravo korisnici i njihove obitelji, jer oni najbolje znaju što im treba i što im znači prava podrška. I upravo zbog njih, i za njih, nastavit ćemo se zalagati za bolju i dostupniju osobnu asistenciju, jer to je više od posla – to je stvaranje sretnijih života.