HPD “VUČEDOL” Vukovar

Trešteni vrh, Maganik, Crna Gora

…kažu da se vrlo lijepe stvari zbivaju slučajno, pa smo tako i mi na prvu trebali u Omiš na feratu, pa potom na Planjavu iz logarske dok se na kraju nije vrlo jasno izbistrila slika Treštenog vrha sa kanjonom Mrtvice u Crnoj Gori……neko će reći da poništavamo svoje djelovanje tolikim i takovim promjenama plana, ali nije tako. Prije bih rekao da je toliko toga lijepog u planini da su, zapravo, malo tri života da sve to obiđemo i posjetimo 🙂 ….



Konačni plan pao je na jugoistočni dio Moračkih planina sa svojim Treštenim i Međeđim vrhom te zanimljivi kanjon Mrtvice.

Slovo o lokaciji….Planina Maganik smještena je u zoni Moračkih planina. Morača je produbila ogroman kanjon koji već sam po sebi daje naslutiti da je taj dio priroda namijenila sakriti od većine i čuvati kao poseban biser za zaljubljenike u prirodu. Njena prekrasna pritoka rijeka je Mrtvica sa kamenim Danilovim mostom izgrađenim još davne 1858. godine. Topla prozirno zelena rječica koja vjerojatno čuva srce Moračkih planina u obliku KAPIJE ŽELJA. Prostor koji se ne opisuje. Njega se ide posjetit i doživjeti. Uživa se u njegovom skladu, bojama i savršenstvu koje je priroda stvorila. Najvišlji vrh Maganika je Međeđi sa 2139 m, ali on je sramežljivo skriven spoznajom da se odmah do njega nalazi vrh Babin Zub u koji se 1973. godine zabio JAT-ov avion na liniji Skoplje -Titograd sa svih 42 putnika i naravno veličanstveni Trešteni vrh. Boravkom na platou Treštenog doista se osjećaš k’o da si na drugoj planeti. Niz platoa sa dubokim procjepima koji ti vrlo jasno daju do znanja da ne dozvoljavaju prebacivanje na susjedni jer su nevjerojatno oštri i duboki. Samo 2 m te dijele od nove savršene lokacije, a ti gledaš i nedostižna ti je. Teško je to pojmiti i prihvatiti, ali te doista vraća na tvorničke postavke.

U planinarenju je poznata izreka da što je teže dostupno to je ljepša i bolja lokacija.

Velika visinska razlika u strmim kanjonima, ogromni procjepi između platoa kao i munike koje svojom veličinom izazivaju divljenje i pozivaju na najjednostavniji, a najljepši planinarski potez: sjedi, gledaj i uživaj J ……..žao mi je što velika većina ljudi neće vidjeti, zapravo doživjeti tu ljepotu, jer čak i sad dok pišem ovaj tekst mogu zatvoriti oči i sjediti ispod onog ogromnog bora sa istočne strane vrha, tik do početka sajle….e taj prizor vrijedan je cjelokupnog putovanja i uloženog truda…..

Vožnja kanjonom Morače izaziva strahopoštovanje i osjećaj moćnosti kao i ljepotu planine, ali zapravo pravi osjećaj planine doživite tek ulaskom u njeno grotlo, a ono je ovaj put zona oko Treštenog i Babinog zuba. Često nabrajamo 10 do 20 stvari koje „moramo odraditi za života“, pa ako je područje Treštenog vrha jedna od njih ja bi navedenu izjavu nadopunio rečenicom: „Jedna od 10 stvari koju za života ” moraš ponoviti” je vratiti se na Trešteni J.

Statistika….11h aktivnog kretanja, jedno kuhanje kave na vrhu i uživanje u savršenim prizorima, 2 posjećena vrha i vode taman do prvog katuna, 400 fotki i kanda svako malo zastajkivanje da promatramo neki predivan prizor……nismo se gubili al’ smo priječili i ulazili u kršljive zone, a ako na to dodamo da su nam se i domaćini poklonili na prehodanoj turi, onda to doista ima svoju težinu…

Traktat o ekipi…..hodati 11h, a ne podivljati već ta izjava sama po sebi govori sve….svima je teško, bride stopala, al’ dijelimo vodu i to tako da izdržimo svi zajedno do prvog katuna…… (problem je što na katunu vode još uvijek nema jer nema ni ljudi…rano im je, još je snijeg okolo……). Ekipa koja nije čangrizava, koja je spremna improvizirati. U isto vrijeme “grizu” do kraja i ne odustaju od cilja, a s druge strane uvijek spremni ukrasti još 15 minuta od polaska kako bi na pločastoj stijeni okruženom borovima još mrvicu uživali u suncu i okolnim prizorima.

U svakom slučaju mogu samo reći, zapravo dati novu definiciju planinarenja ili novi današnji standard u odnosu na nekadašnje: Planinari su manja kompatibilna pokretna grupa istomišljenika…..

O domaćinima….Visokogorci Crne Gore i njihov dom Maganik….prvi kontakt s njima nakon prehodane ture s njihove strane glasio je: “Raskomotite se i sjedite jesti s nama. Hrane ima dovoljno za sve….” Istog trena osjećao sam se kao kod kuće, toplo i ugodno. Naša reakcija je bila takva da smo istog trena sjeli s njima i nazdravili s rakijom. Kada ti čovjek otvori srce, i pokloni čak i najmanju mrvicu pažnje tvoje je da mu uzvratiš duplom mjerom. Da mu u najmanju ruku pokloniš svoje srce na kvadrat. “Rakija” je završila tako da je stol bio pun ljudi koji su došli slušati divan za našim stolom. Đaja nas je jedva odvukao da pređemo jesti, a mi smo ih samo zamolili da nas ne ogovaraju dok se ne vratimo…..moš mislit što nisu J …..u vrlo kratkom vremenu stvorila se izuzetna atmosfera. Toplina domaćina osjetila se i dok smo večerali. Ekipa se okupila za stolom. Sir Kaletovog brata koji smo jeli bio je savršene boje i okusa, pa smo naručili kilogram za ponijeti. Tek toliko koliko znamo da možemo pojest do Eua :).

Vino tamjanika domaće bijelo. Nešto k’o naša malvazija ide bez vode i mineralne, učinilo je svoje. Evo glazbe, pjesme i plesa. Povela se i rasprava o Ivanovim ili Jovanovim koritima, ali doista svi smo se smijali i pjevali i bolilo nas uvo za sve…..

Znali smo da su u domu s nama planinari iz Jagodine iz Srbije. Obzirom da put od Hrvatske traje 10 h i da u toliko vremena pretresemo puno tema, predložio sam da kad se dokopamo interneta pročitamo štogod o Jagodini i okolna sela naučimo napamet, svako po 3 4, pa da ih uvjerimo kako eto sve znamo o njihovom kraju. Sva moguća spajanja na internet uz put završila su sa kavom i klekovačom, pa eto nismo ništa pročitali, a nismo ni bili “pametni”. Ispričasmo im tu priču, a oni se od srca nasmijaše. U očima im se jasno vidjelo da smo im davno osvojili srca. Gdje je Jagodina?, apsolutno je nebitno ali siguran sam da posjeduje barem 9 veselih, toplih i dobronamjernih stanovnika baš kao što i ovaj planinarski dom posjeduje izrazito tople, dobronamjerne i vedre ljude, jer da oni nisu takvi ne bi ni dom postojao, a time se ni mi ne bi okupili i upoznali. …. Hvala Đaja, Kale, Tanja i svi ostali koji su svoje slobodno vrijeme utkali u ovako lijepu i toplu atmosferu.

Hvala i mojoj ekipi. Senki, Marijani i Draženu sto su ponovo pokazali kompatibilnost i ogromnu volju. Popeti Trešteni vrh sa one strane preko sajle velika je stvar. Skuhati kavu na vrhu i uživati sat vremena u pogledu odraz je naše mudrosti, a penjati Međeđi vrh nemarkiranim smjerom….ha ha ha…..za jedne smo budale, za druge izuzetan tim ….zar je bitno?..   mi znamo što smo postigli, to će ostati trajno u nama. Znamo da ćemo se vratiti jer Maganik ima još skrivenih bisera…..tamo malkice dalje od sajle J.

Planinarenje je težak sport, ozbiljan i zahtjevan. Na terenima poput Treštenog vrha traži maksimalnu koncentraciju i neoprašta pogreške. Vožnja kanjonom Morače je jedno, ali uspjet dosegnut moć platoa je nešto sasvim drugo.  Osjetiti moć prirode koja ti na pojedinim mjestima ne dozvoljava da se popneš 2 m višlje, jer je te iste platoe sačuvala samo za sebe treba to poštivati. Munike s ljuskom od 7 cm jednostavno traže da zastaneš i pogledaš. Da uživaš u prizoru i savršenstvu oblika. Da, istinski smo uživali taj dan, ali nismo uživali zato što smo to kupili nego zato što smo uložili ogroman trud i napor, zato što smo jednostavno istupili iz onoga lokalnog i prihvatili različitost. Nemojmo se bojati različitosti. Samo trebamo biti prirodni i opušteni, a to veće u domu svi su bili opušteni, jer su oko sebe isključivo vidjeli samo planinare željne pozitivnog kontakta.

S poštovanjem do narednog uspona, Igor Mihelić, HPD “VUČEDOL” Vukovar.



Dobra strana Hrvatske

Mršavljenje može biti zabavno

Mršavljenje može biti izazovan proces, a ponekad dijete i restriktivne prehrambene navike nisu prihvatljive ili održive opcije. No, postoje drugi načini da se postigne željeni